Nokturno i elegija, Emilio Baljegas

Nokturno i elegija


Ako upita za mene, nacrtaj na zemlji
znak križa od tišine i pepela
preko mutnog imena koje podnosim.
Ako upita za me, kaži da sam umro
i da se raspadam ispod mravinjaka.
Kaži joj da sam sada grana naranče
i krotka zastavica na nekome tornju.

Nemoj joj reći da još uvijek plačem
grleći prazninu njene odsutnosti
gdje je njen slijepi oblik ostao utisnut
uvijek čekajući da se tijelo vrati
Krv je lovor koji pjeva i pati
i ja ću uzalud čekati pod njegovom sjenom.
Već je večer.A ja sam nijema riba.

Ako upita za me, daj joj ove oči,
ove sive oči i ove prste;
I kaplju krvi u ovoj maramici.
Kaži da sam nestao,da sam se pretvorio
u tamnu jarebicu, u patvoreni prsten
na nekoj obali zaboravljenih sita:
reci joj da lutam od šafrana do ljiljana.

Reci joj da htjedoh sačuvati njene usne
i nastaviti palaču njena čela.
Ploviti jednu noć u njenim kosama.
Naučiti boju njenih zjenica
i blago se ugasiti na njenim grudima,
potonuti kao ponoć, obamrijeti
uz mrmor gostionica i sordina.

*

Ako upita za me, reci da boravim
u listu primoga i u akaciji.
Ili, ako ti je draže, reci da sam umro
Daj joj uzdah moj i moju maramicu,
moju utvaru u brodu ogledala.
Možda plačem u lovoru ili tražim
svoje sjećanje u obliku jedne zvijezde.


Emilio Baljegas